Svijet očima osjetljivog djeteta

„Vaš sin ne sudjeluje u grupnim aktivnostima u vrtiću. Je li i kod kuće tako tvrdoglav?“

„Da je to moje dijete, jelo bi ono što mu se ponudi.“

„On je tako zreo i mudar za svoje godine. Ali čini mi se da previše razmišlja... ne brine vas što

nije sretniji i bezbrižniji? “

„Vaša kćer je jako tiha i lako se rasplače. Jeste li se obratili nekome za pomoć? “

Ovo su primjeri nekih od komentara s kojima se, prema riječima dr. Elaine Aron, roditelji visoko osjetljive djece svakodnevno susreću.

Sugestije da s našim djetetom nešto „ne štima“ nikada nisu uhu ugodne, pa makar bile i dobronamjerne. Tim više kada znate da je to dijete jedno natprosječno svjesno, pažljivo i osjećajno biće. Pored toga što navodni „poremećaj“ niste u stanju izravno adresirati, svjesni ste da bi primjenom kazne, prisile, restrikcija ili drugih vrsta autoritativnog pristupa samo pogoršali stvar. Jer, bilo da ste sami HSP ili odgajate takvo dijete, jasno vam je da stvari kod njih naprosto ne funkcioniraju na taj način.

Oni koji plešu izgledaju ludi onima što ne čuju glazbu.

Friedrich Nietzche (HSP)

„Čega se sramiš?“, „Šta si tako ozbiljna?“, „Zašto si zamišljena?“

Mojim su se djetinjstvom i odrastanjem vukla uvijek ista pitanja, kao kakva dosadna i uporna sjena. Iako ih nisam razumjela jer nisam osjećala da sam išta od navedenog, vrlo rano mi je postalo jasno da nisam poput drugih. Ali kakva to trebam biti?

Finim dječjim ticalima malo toga promakne pa su različitosti vremenom počele stršati a u svijest mi se uvukoše riječi sramežljiva, povučena, tiha.

Voljela sam igru i druženje ali preferirala jednog do dva prijatelja s kojima mogu ostvariti dublji odnos. Izbjegavala sam svađe i galamu, bila zadnja u redu kad se nešto dijelilo. Plakala sam zbog sitnica, plašila se nasilja i petardi, imala svoj unutarnji svijet i provodila sate crtajuci. Nisam razumjela grubost, laži i nedostatak empatije u ljudima a imala sam osjećaj da ni mene nitko ne razumije. Izuzev mog mede Tobija. Zato sam ga jako voljela i pazila da ga mama ne povrijedi u veš mašini ili ne daj Bože objesi na štrik. Nitko nije shvaćao da je živ. Teško sam podnosila kritike i naredbe, zazirala od buke i kaosa školskih hodnika i javnih nastupa, uključujući obično predstavljanje pred grupom djece. Smetali su me rubovi dokoljenki, etikete, lastike. Neko vrijeme jela sam samo majonezu na kruhu, pa samo nešto drugo pa treće. Uvečer sam rano odlazila u krevet i puno spavala. Zaključila sam da sa mnom nešto ne valja.

Svatko je genij. Ali ako sudiš ribu po njenoj sposobnosti da se penje na drvo provest će ostatak života vjerujući da je glupa.

Alber Einstein (HSP)

Živimo u društvima koja potiču komunikaciju, druženje i interakciju, gdje se cijene hrabrost, inicijativa i natjecateljski duh pa smo navikli djelovati impulzivno a tek kasnije razmišljati. Obrnute strategije ponašanja obično djeluju čudno i vuku neki predznak minus. Dijete koje stoji po strani i tiho promatra svoje vršnjake u igri obično djeluje sramežljivo, povučeno ili pak nezainteresirano. Možda ćemo pomisliti da se dosađuje ili ne shvaća što se zbiva. Međutim, istina može biti posve drugačija. Ukoliko se radi o visoko osjetljivom djetetu, ono što vidimo kao oklijevanje samo je njegov način „obrade podataka“.

Što se zapravo događa?

Studije magnetske rezonance ukazuju da visoko osjetljive osobe u nepoznatim situacjama nisu ni sramežljive ni tjeskobne. Ono što vidimo kao „pauzu“ ukazuje da se u mozgu aktivirao čitav niz složenih sistema koji se povezuju sa jednako složenim podacima o sličnim situacijama iz prošlosti, sve kako bi mogli primjereno odgovoriti na podražaje. Takvo temeljito promišljanje iziskuje više vremena za reakciju ili odgovor,pa često imamo dojam da HSP osobe ne mogu naći prikladne riječi. Kao rezultat, te će reakcije i odgovori biti bazirani na dubljoj svjesnosti nego što je to slučaj u većine djece.

„Hrabrost nije uvijek ono što riče. Nekada je hrabrost onaj tihi glas na kraju dana koji kaže “pokušat ću sutra ponovno“

Mary Anne Radmacher

Ukoliko ovakvo dijete krenemo„gurati“ i poticati ne bi li ga bolje pripremili za svijet, u najboljoj namjeri možemo učiniti potpuno krivu stvar. Riječi poput :„Ne boj se! Neće te nitko pojesti. Je li ti maca papala jezik? Moraš se izboriti za sebe! Prestani plakati! Čega se bojiš? Ona je manja od tebe pa se popela. Idi se igrati sa ostalima...“ i sl. nekome mogu djelovati potpuno bezazleno, no ne i duboko svjesnom djetetu koje čuje upravo ono što mu poručujemo: Nisi dovoljno dobar.

Sve što time činimo je stvaranje dodatnog pritiska u ionako stresnim okolnostima. Rezultat mogu biti reakcije koje će djelovati kao neka vrsta otpora (bunt,inat, ljutnja i sl.). No istina je opet drugačija. Radi se naprosto o djetetovoj nemogućnosti nošenja sa hiperstimulacijom i pokušaju da se izbori za izlazak iz situacije.

" Ja radim stvari drugačije. Ne slijedim pravila, slijedim srce. To me često dovodilo u nevolje ali netko mora biti tu da voli ljude i da to pokazuje."

Lady Diana (HSP)

Baš poput ostale djece ili dapače još više, ona osjetljiva trebaju osjećaj sigurnosti; prostor i vrijeme za za slobodno izražavanje snažnih emocija i za mogućnost kretanja vlastitim tempom. Svijet u kojem žive nije im pretjerano prilagođen pa je neizmjerno važno da imaju tu sigurnu luku, mjesto gdje će odmoriti, kojem će se vratiti kada taj svijet postane „previše“. Roditeljstvo je ono što čini ogromnu razliku i odlučuje hoće li visoka osjetljivost prerasti u prednost ili izvor tjeskobe. Istraživanja pokazuju da visoko osjetljiva djeca odrasla u podržavajućim u sredinama u pravilu postaju otvorenija i komunikativnija od ostalih a zbog empatije i dubljeg osjećaja za druge, često i omiljena među vršnjacima.

"Željeli su plodove, rezultat moje osjetljivosti ali nisu željeli moju osjetljivost."

Alanis Morissette (HSP)

Zanimljivo je da genijalnost mnogih velikih svjetskih umova i talenata počiva na osobini koju većina društava smatra nepoželjnom. Dugačak je popis vrhunskih umjetnika, mislioca, mirotvoraca, humanista i znanstvenika koji ne bi bili to što jesu da su potiskivali svoju osjetljivost.

Ovaj podatak počiva na činjenici da revolucionarne ideje izviru iz kreativnosti, a ona pak iz sposobnosti dubokog promišljanja. Dodamo li tome snažnu senzibilnost, intuiciju i svijest o svemu što se događa, jasno je da visoko osjetljiva djeca imaju nebo za granicu. Uz malo sreće da im se delikatna krila u najboljoj namjeri ne slome.

S ljubavlju,

Klo & Tobi ( još je "živ")